Nedavne borbe između sirijske vojske i Sirijskih demokratskih snaga (SDF), grupe predvođene Kurdima koja kontrolira veći dio sjeveroistočne Sirije, dovele su do toga da je vlada značajno proširila teritoriju pod svojom kontrolom, posebno u područjima s arapskom većinom. Washington je dugo bio glavni pobornik SDF-a, posredovao je u primirju, ali je stao na stranu Damaska u izjavi da je došlo vrijeme da se SDF reintegriše u novu sirijsku državu. Ovaj zadivljujući štab se dugo stvarao, posebno nakon svrgavanja Bashara al-Assada u decembru 2024.
Podrška SAD SDF-u uvijek je bila problematična i na kraju je bila predodređena da prestane. Dok sam radio na dosijeu o Siriji u State Departmentu, pridružio sam se nekolicini zvaničnika koji su upozorili Obaminu administraciju da je podrška SDF-u strateška greška koja će produžiti sukob i produbiti sektaške tenzije.
Bilo bi mudrije – iako teže – pozabaviti se osnovnim uzrocima koji su omogućili uspon ISIL-a (ISIS): al-Assadovu represiju nad njegovim narodom i sektašku politiku iračkog premijera Nourija al-Malikija. Umjesto toga, Washington je riskirao da razbije Siriju i potkopa njene veze s Turskom.
SDF-om su dominirali tvrdokorni elementi Kurdistanske radničke partije (PKK) koji su se aktivno borili protiv Turske, kritičnog saveznika u NATO-u. Grupa je također bila duboko u sukobu s ostatkom sirijske opozicije i s većinom kurdskih frakcija u Siriji i Iraku. Tvrdili smo da će SDF na kraju biti prisiljen da se reintegriše u državnu strukturu predvođenu pobjednikom, bez obzira na to hoće li na kraju pobijediti al-Assad ili opozicija.
Ipak, donesena je odluka da se SDF angažira u borbi protiv ISIL-a, dok se Al-Assadovi zločini protiv vlastitog naroda uglavnom drže po strani. Premotajte naprijed do danas i čini se da se za Washington razvija povoljan ishod, uprkos njegovoj ulozi u stvaranju problema.
Prvo, najgori mogući scenario – odmazda pobjedničke opozicije protiv kurdskih civila – nije se ostvario. Naprotiv, sirijska vlada je uložila velike napore da uvjeri kurdsku zajednicu da će biti zaštićena, istovremeno uspostavljajući humanitarne koridore za one koji su pogođeni borbama.
Predsjednik Ahmed al-Sharaa je 16. januara izdao dekret kojim se Kurdima daje državljanstvo i priznaje kurdski kao nacionalni jezik uz arapski. Tajming je bio besprijekoran, potkopavajući primarni zahtjev SDF-a na legitimitet kao jedinog zaštitnika kurdskih prava i sloboda. Štaviše, sirijske vojne i sigurnosne snage su uglavnom izbjegavale ponavljanje ranijih grešaka viđenih duž obale i u Suwaydi, gdje se dogodilo nasilje nad manjinskim zajednicama.
Drugo, sirijska vojska je pokazala impresivnu operativnu sposobnost u porazu američkih obučenih i opremljenih snaga koje su se dugo smatrale jedinim kohezivnim partnerom sposobnim da se suprotstavi ISIL-u i drugim ekstremističkim prijetnjama.
Pobjeda Al-Sharae će imati snažan demonstracijski učinak, ojačavajući percepciju Washingtona da sada ima voljnog i sposobnog vojnog partnera u Damasku. Ovo otvara nove strateške opcije za SAD dok ponovo procjenjuje opseg i trajanje svog vojnog prisustva na sjeveroistoku Sirije.
Treće, vlada je stekla kontrolu nad vitalnim poljima nafte i gasa na severoistoku; ovo će značajno ubrzati ekonomski oporavak Sirije i istovremeno smanjiti njenu zavisnost od američke finansijske podrške. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa želi da Sirija postane ekonomski održiva kao djelomična otplata za kockanje s al-Sharom i njegovom vladom.
Ova polja, koja čine više od 80 posto sirijske proizvodnje nafte i plina, vjerovatno će privući strane investicije. Dok američke energetske kompanije mogu učestvovati, od koristi američkoj ekonomiji, sirijska vlada također nastoji diverzificirati svoje investicione partnere kroz sporazume s više zemalja.
Naravno, ova kretanja ostaju nestabilna i mnogo toga se može promijeniti u narednim sedmicama i mjesecima. Nakon brzog osvajanja, Damask bi bilo mudro da nastavi dogovoreno rješenje sa SDF-om dok se povlači u pretežno kurdska područja.
Nastavak borbi nosio bi ozbiljne humanitarne i reputacijske troškove. Dana 18. januara, al-Sharaa je najavio prekid vatre uz posredovanje SAD-a koji je uključivao integraciju institucija SDF-a u strukture centralne vlade. Međutim, razgovori sutradan nisu uspjeli riješiti teško pitanje kako inkorporirati vojne jedinice SDF-a.
Obje strane bi se trebale fokusirati na implementaciju sporazuma od 18. januara, umjesto da se kreću ka potpunom sukobu. Al-Sharaa očito ima prednost, ali on može dalje demonstrirati državnički duh signalizirajući, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu, svoju posvećenost mirnom rješenju.
Za vodstvo SDF-a, opcije su sve ograničenije s obzirom na nedavne gubitke na bojnom polju i kontinuirani pritisak SAD-a da se integriše. Koliko god bilo teško, trenutak je stigao. Trenutno zatišje u neprijateljstvima nudi priliku da se osiguraju posebni administrativni aranžmani u gradovima i regijama sa većinskim kurdskim stanovništvom, kao što je omogućavanje borcima SDF-a da nastave da služe lokalno čak i kada se integrišu u aparat nacionalne sigurnosti.
Ove seizmičke promjene odražavaju al-Sharino pronicljivo čitanje američkih strateških interesa i njegovu sposobnost da djeluje u skladu s tim. Washington je dugo favorizirao ujedinjenu, stabilnu Siriju koja ne predstavlja prijetnju svojim susjedima. Decenijama su SAD tolerisale brutalnost Assadovog režima jer je uglavnom održavao ove uslove.
S obzirom da je Sirija sada očigledno nesposobna da ugrozi regionalnu stabilnost, Trampova centralna briga bila je da li bi novo rukovodstvo zemlje moglo ponovo da ujedini naciju uz očuvanje reda. Al-Sharini nedavni manevri sugeriraju da je on možda napravio odlučujući korak ka odgovoru na to pitanje.
Stavovi izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.
Preuzeto sa: www.aljazeera.com
