Jedini problem je što njegov stav o Deklaraciji ništa ne govori. Pošto u eseju zaista nema ničega što bi to osporilo. Osim Krležine ljutnje, strašne i konačne!
Bio je petak, 17. mart, kada mu je na sto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti stigao Telegram sa tekstom Deklaracije. Sa onim što je tamo pisalo, pristao je na zadnji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvane srpsko-hrvatske administracije jezika bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava, pa čak i romana, osim pomalo glupih gramatičkih i pravopisnih napomena i invektiva. Krlež genijalno sažima svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba u onih nekoliko rečenica iz eseja “Sva prošlost i budućnost moje hrvatske crijeva”, koje glase: “Hrvatski i srpski, kao što svi znaju, pa i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski su jedan jezik do trenutka kada idiotu ne padne na pamet da se pita jesu li ta dva jezika, dakle, srpski i definitivno jedan jezik, i hrvatski. A čim idiotu padne na pamet da ta dva jezika u jedan, naravno, čak i pod imenom velikosrpske hegemonije, ta dva jezika će se udaljiti od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša, moj jezik je potpuno drugačiji od njihovog.
Jedini problem je što njegov stav o Deklaraciji ništa ne govori. Pošto u eseju zaista nema ničega što bi to osporilo. Osim Krležine ljutnje, strašne i konačne! Ovaj bijes se tiče potpisnika ovog teksta, a posebno Ive Andrića među njima. A radi se o sada već skoro tridesetogodišnjem bojkotu i zataškavanju kojem je Krleža izložen u Zagrebu. Ovo ćutanje i bojkot su izraz nacionalne svesti i individualnosti u odnosu na Srbe, Beograd i Federaciju. Koja god bitanga mislila sastaviti antologiju hrvatske poezije, iz koje će Krleža biti izostavljen, ona će to i učiniti, a to će joj donijeti slavu i pohvale u Hrvatskoj i u tim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima i među (prema navodima) nezavisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak i u Beogradu ima diple u tim diplema!
Andrić je samo jednom odgovorio na ponovljene aluzije, ili na Krležovo otvoreno ismijavanje njegovog jezika. U posljednjem, devetnaestom broju Hrvatskog knjižnog lista, u kratkom intervjuu koji je dao Zlatku Tomičiću, Andrić je rekao: “Drug Miroslav Krleža me optužuje da sam neka svoja međuratna djela objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih se iznenadio da drug Krleža ne zna za primjere pisaca koji su objavljivali na dva jezika.” Te dve rečenice, za koje niko ne bi ni znao da ih u arhivi nije iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabeležena Andrićeva reakcija na javne provokacije njegovog slavnog rivala za pijedestal najvećeg jugoslovenskog pisca. „Uvek je znao da ćuti mnogo bolje nego što su svi oko njega znali da govore“, napisao je u čitulji Ivi Andriću njegov veliki čitalac, u to vreme beogradski pisac Mirko Kovač.
Nakon što je objavio “Prokletu avliju” i pretrpio sve nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu – istina, Krleža se u to nije upuštao, a ne zna se ni da li je čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog “Thomasa alhamijado Manna” – pa su ga donekle utješili brojni, manje i manje Ivorski prijevodi i Andrićeve hvale. Nastavio je živjeti u istom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu potom Grad Zagreb dodijeliti na trajno korištenje, objavio je nekoliko priča u časopisima, a istovremeno istraživao materijale za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noći u hotelu Europa, posjećuje grob svoje ožalošćene majke na Sv. Mihovilu, pješači po sarajevskim mahalama i sa dvije strane započinje svoju nikad napisanu sarajevsku hroniku. Jedna strana je roman, koji je već dosta doradio, o Omer-paši Latasu. Druga strana je roman, koji ide malo sporije, jer je raštrkaniji i planski mnogo veći, o porodici Pamuković. Ti Pamukovići su zapravo njegovi Andrići, porodica njegovog oca od koje niko nije ostao, ali ih je sve potukla suša. Piše o njima da bi sebe nekako razumio. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, kako to mogu samo istinski veliki pisci. U Beograd putuje gotovo isključivo inkognito, krijući se od poznatih, a posebno od onih koji bi ga mogli nešto pitati. Nakon što je Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su Nemci poslednjeg dana februara 1957. poslali u logor, umro u Ženevi poslednjeg dana februara 1957. godine, Andrić kuca na vrata Nanda Roje, muzičara i operskog reditelja, rođenog u Splitu, intendanta Hrvatske narodne zastave, vrlo neobičnog zahteva. Prijateljica Milica Babić, naša poznata kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa ga zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i uključi se u HNK. Intendant Roje je, naravno, iznenađen što drug Andrić nastupa u ime druga Babića. Zapravo, svi su iznenađeni, jer ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, uvijek iznova primjećuje Andrić, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovoj, svakako indiskretnoj stvari. I to je dovoljno da se razgovor nastavi, i na kraju će iz tog razgovora nešto ispasti.
Nakon što je stvar sa Rojom izglađena, odnosno nakon što je sredio gde treba, direktor Drame Mirko Perković pitao je Andrića da li bi “Prokletoj avliji” dao dramatizaciju. Oči su mu se smračile na to, ali nije mogao izaći. On ustupa prava na “Prokletu avliju”, ali isključuje bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizacijom – “Znate, ja nisam teatralna osoba. Ideja da će moje riječi biti izgovorene na sceni izaziva mi neugodan osjećaj da se ne mogu boriti!” Početkom jeseni iste 1957. godine kostimografkinja Milica Babić seli se u Zagreb. Useljava se u mali jednosoban stan u Beogradskoj, koji samo nekoliko dana nakon njenog useljenja menja naziv u Proleterska brigada, i to igrom slučaja, u zgradu koju je projektovao Andrićev dobar prijatelj Drago Galić, s kojim se zbližava gotovo jednako kao i Horvatu tokom rata. (“Nas dvojica”, kaže Andrić Ljubi Jandriću o Horvatu, “nikad se nismo rastajali, niti smo se ikad posvađali. Ali znaš kako je to: čovjek je kao one potočne ribe, čije su tijelo i peraja jači od potoka, ali i dalje žive u tom potoku, nošene njime i vođene svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i sa nama dvojicom, a mene je dvoje malo odveo na drugu stranu života. Na meni je bio prijatelj i po tome ga se sjećam.“) Nekoliko mjeseci nakon useljenja, Milica je počela raditi na svom prvom poslu, a to je bio „Prokleta avlija“ u režiji Bojana Stupice. Stupica sa sobom dovodi mladog dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova koji je, kako kaže Andrić, Andrićev roman „pretočio“ u dramu. Nije hteo da pročita Ćirilov tekst – “To je tvoje!” rekao mu je kratko – ali nije mrzeo tog Stupicu i tog neobičnog živahnog mladića koji je stigao za Milicom iz Beograda. Ovo na neki način krije pravi razlog njenog useljavanja. I on sam izlazi iz neke neobične kolotečine u koju je upao u posljednje vrijeme. Sada mu se, zapravo, čini da je Zagreb puno manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920. godine, kada je napustio Zagreb jer mu je bio preskusan, nego je manji nego 1941. Uvukla se upotreba i Zagreb je odsjekao Andrića sa svih strana. Ili je to samo ljudska potreba da se nešto promijeni. A kod nas, vjerovatno, nikad ništa nije bilo teže nego zamijeniti Zagreb Beogradom, ili zamijeniti Beograd Zagrebom. Ne, 1957. nije mu palo na pamet da će se vratiti u Beograd, ali se i dalje plašio da je tako nešto nemoguće. I onda mu je drago kada dođu odande i ponovo ga učine svojim.
Premijera Proklete avlije Ive Andrića u režiji Bojana Stupice zakazana je za petak, 27. decembar 1957. Novi intendant Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički izuzetno osjetljiv projekat, najavio je premijeru za kraj decembra već u septembru. Nikada ranije nije najavljen nastup u Zagrebu! I stalno su ponavljali navedeni datum sa svih strana, što je onda navelo novinarku zagrebačkog Narodnog lista da se javno zapita: “Pretvara li se HNK u Brodvej? Hoćemo li uskoro vidjeti plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?” Ali Roksandić se samo štitio, na pametan i vrlo efikasan način, od moguće zabrane ili, što bi bilo još gore, od toga da se predstava unaprijed skine s repertoara. Ova jesen bila je topla i kužna, sa dosta vlage i magle koja se širila sa Save i penjala prema obroncima Medvednice, kao da krije nešto ružno. Tada je kraj novembra bio pun snježne bljuzgavice, a 1. decembra je preko noći na grad pao metar snijega. Tog dana čak ni voz iz Ljubljane nije mogao da prođe, pa reditelj nije stigao na probu “Proklete avlije”. Ali već sutradan se srušila teška garderoba i sav snijeg koji je pao se otopio. U svemu tome ima đavola, mislio je Andrić u sebi, pa je to nekome sigurno rekao. Krišom je išao sa Milicom – uglavnom tako što je išao kod nje – ćaskali su kao dvoje mladih u kasabi, koji dijele vjeru i sveopšte nestašluke. I bili su, ruku na srce, tako nešto. Ali Zagrepčane njihov slučaj nije zanimao. Barem u to vrijeme, dok se čekalo da iz mraka izađe predstava, koja je nekima bila baš mračna, a drugima se samo činilo. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da ni on ni Milica u to vreme nikome nisu važni.
