Kada je profesor Šaćir Filandra prošle godine izjavio da žena njegovog prijatelja u Sarajevu nema gdje da obuče luksuznu bundu te da mora otići u Zagreb samo da bi je „prošetala“, doživio je ismijavanje i javni linč od strane rulje. No, koliko god to nekima zvučalo elitistički, profesor je bio u pravu.
Piše: Danijal Hadžović na Facebooku
Buvljak u centru
Prohodajte danas glavnom ulicom u Sarajevu: osim što rizikujete da vas komad fasade s neke od oronulih zgrada ubije, nećete naći nijednu luksuznu prodavnicu niti ijedan svjetski brend koji karakterizira glavne ulice velikih i ozbiljnih gradova. Umjesto toga, dočekat će vas ćevabdžinice, buregdžinice, doner-radnje, nargilhane, turske prodavnice s bofl-robom i slatkišima te nekoliko banaka. To je danas izlog glavnog grada.
Većinu luksuznih brendova ne možete naći u Sarajevu. Ne postoji ni kritična masa onoga što bi se moglo nazvati luksuznom gastronomijom, niti ozbiljna scena restorana visoke klase. Noćni život sveden je na nekoliko lokala koji se zatvaraju ranije nego što u ozbiljnim gradovima večera počinje. Grad bez noći je grad bez urbane elite.
To nije „naš šarm“. To je tržišna presuda: ovaj grad nema dovoljno ljudi koji traže išta iznad prosjeka.
Ovdje se luksuz stalno zamjenjuje kičem. Umjesto kulture stila dobija se kultura razmetanja. Umjesto fine gastronomije dobiju se skupi ćevapi na tanjiru od mramora. Umjesto urbane elite dobija se tranzicijski skorojević – nov, bučan, bez ukusa i bez potrebe za sofisticiranošću. Zato Sarajevo nema ozbiljnu high-end scenu: nema publiku koja bi je mogla prepoznati i održati.
Svaki ozbiljan evropski grad ima jasno oblikovanu urbanu strukturu: shopping ulicu s vrhunskim brendovima, muzejski kvart, pozorišta, operu, koncertne dvorane, galerije i noćni život koji ne postoji samo da bi se popilo, nego da bi se vidjelo i bilo viđeno. To je infrastruktura urbane elite. U Sarajevu, umjesto toga, imate sedond hand robu kao udarni shopping i shisha barove kao sadržaj. To nije „drugačiji identitet“. To je dokaz da je grad odustao od univerzalnih urbanih standarda i zamijenio ih i niskobudžetnim supstitutima.
Zato Filandrina rečenica boli. Ne zato što vrijeđa „običan svijet“, nego zato što razotkriva da grad više nema društvenu vertikalu. On ima masu i nekoliko pojedinaca s novcem, ali nema sloj koji stvara tržište za luksuz, kulturu, dizajn i sofisticiranost.
Razlog tome nije samo novac nego poremećen sistem vrijednosti. Tokom rata i tranzicije Sarajevo je izgubilo dobar dio svoje obrazovane i urbane srednje klase kroz emigraciju. Ono što je ostalo često se povuklo u privatnost – u stanove, vikendice i male zatvorene krugove – odustajući od grada kao javnog prostora. Istovremeno su na površinu isplivali tranzicijski pobjednici kojima grad ne služi kao kulturna pozornica nego kao parking za statusne simbole.
Barbari u Porscheima
To nisu pripadnici elite. To su barbari u Porscheima čiji je krajnji kulturni domet kruziranje pored kafića u ulici Zelenih beretki.
Grad bez elite nije grad nego provincija, jer tek koncentracija najboljeg dostupnog kvaliteta – u ljudima, znanju, hrani, odjeći, arhitekturi, uslugama i kulturi – pravi razliku između mjesta koje proizvodi ambiciju i mjesta u kojem se tek živi i preživljava. Provincija živi od prosjeka i mase, pa zato oni koji mogu i žele više uvijek odlaze tamo gdje se vrh prepoznaje i nagrađuje. To je prirodan poredak: vrhunski glumački talenat ide u Hollywood, ne ostaje u blatu Alabame.
Poneko u provinciji, istina, dođe do novca, ali novac rijetko podigne njegov ukus, status i kulturu. On ostaje provincijalac – u skupim, kičastim, a ne otmjenim cipelama i bijesnom autu.
I tu je suština: Sarajevo nije siromašno. Sarajevo je provincijalizirano. Ono ne odbacuje elitu zato što je socijalno osjetljivo, nego zato što naprosto nema tržište za ono što grad čini ozbiljnim. A grad koji nema hijerarhiju u ponudi i u kojem se ne vidi razlika između centra i Buća Potoka prestaje biti grad. Postaje selo s tramvajem i legendom o tome kako je nekada bio poseban.
Preuzeto sa: crna-hronika.info
