“Bože dragi, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izrekla je rečenicu koju je Krleža, na samrti, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vanisti, uz priču o pasošima.
Ali na kraju je prvi izašao na slobodu Bela, kome je smrtna kazna ukinuta – ovo je valjda jedini slučaj u istoriji jugoslovenskog socijalističkog pravosuđa: presuda je ukinuta na Vrhovnom sudu u Beogradu, a Bela Krleža je oslobođen svake krivice, iako nijedna od navedenih inkriminacija nije osporena – pa je Krleža nakon toga bio u zatvoru pola godine. Izašao je iz zatvora krajem februara 1947. i odmah je pisao Marko Ristić u Pariz, gde je ovaj bio ambasador godinu i po dana, da hitno zatraži da se Beli i njemu daju pasoši, jer bi se selili u inostranstvo. Ristić se raspituje gde treba, a u junu iste godine Krleža, u „kući u cveću“, u Bregalničkoj ulici, tik do franjevačke crkve Svetog Ante, gde su „besplatno“ boravili kod nekih poznanika iz vremena Danasa, dobija poziv iz Bele kuće, od Maršala. Zadnji put su se vidjeli u Brajićima, kada je Tito upao u prostoriju u kojoj je sjedio Krleža sa šefom savezničke vojne misije. Neka odmah dođe drug Krleža, danas u toku dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, veseli jednoruki Banijanin. Poziv je bio usmeni, ali je zvučao uvjerljivo.
Susret sa Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Rukovao se s njim preko stola i pokazao mu da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta pričao je kako mu se i gadilo i posramilo kada ga je vidio u četničkom štabu, te da mu u cijelom ratu ništa nije toliko uzdrmalo život i revolucionarne ideale kao to. “Ti si, Fritz, popizdio na sve nas!” rekao mu je, a ta rečenica je ostala simbolična u kulturnoj i književnoj istoriji socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije odgovorio. Ispred Titovih ruku, presavijenih na zelenoj kožnoj presvlaci, ležala su dva pasoša sa prepoznatljivim proširenim grbom. Krleža ga je pogledao pravo u oči, odlučan da ne skrene pogled s onoga što je Tito rekao u svom očigledno sadističkom nastupu.
A onda je maršal odjednom stao: “A jeste li vas dvoje dobro? Jel se Bela oporavila? Sve je to za nju bio užasan šok!” Valjda mu je Krleža nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se događa preokret. “Znate, odnos među drugovima mora biti zasnovan na poverenju. Bez obzira na sve što smo prošli. Naredio sam da vam odmah naprave putne isprave (to je on rekao, a ne pasoš!), kakve imaju naše diplomate, da možete nesmetano i neograničeno da putujete. Dobićete i dve karte prve klase od mog ađutanta, tamo spremanog ađutanta, do Pariza sve je pripremljeno. ti hoćeš da siđeš sa voza ranije i nestaneš posle mesec dana u Parizu, ja bih voleo da se vratiš, naš najveći pisac.
Onda je skočio od stola, zgrabio pasoše, dao mu ih, rekao da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, a još je rekao: “Pa vidimo se druže Krleža, vidimo se sigurno!” Izlazeći iz Bijele kuće, pogledao je Belina, a potom i pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle fotografije. Bela u zarobljeničkoj uniformi, već osuđen na smrt. On u zarobljeničkoj uniformi, beznadežan. Istovremeno je znao da se neće vratiti i da o tome nema šta da razmišlja. Čim stignu u Italiju, čim se nađu u Švajcarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz voza, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi, a s njima i Jugoslavija, od doživotne kletve konačno postaju književna tema. I ništa drugo nego književna tema. Dok je išao ka Zvezdari, kroz glavu mu je prolazio ceo budući život, da li će se nekako smiriti i pribrati pred razgovor sa Belom. Sve se činilo mogućim i konačno izvodljivim. Evropa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Iza sebe nije ostavio ništa o čemu bi vrijedilo brinuti. Pored prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali biće ih sa ove i te granice.
Bela je plakao i od sreće i od tuge u isto vreme. “Bože dragi, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je rečenicu koju je Krleža, na samrti, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku, uz priču o pasošima. Josip Vaništa. Vaništa, Karlovčanin, često ga je posećivao u Beogradu, ali ostaje poznat crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac davi lice u šakama. “Bože dragi, kakva je svinja taj maršal Tito!” rekao je Bela Krleža, zgrožen i ponižen sopstvenom fotografijom iz pasoša. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim pasošima – odnosno putnika – kako se na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im kaže da, koliko god pobjegli iz Jugoslavije, ne mogu izbjeći poniženje koje su doživjeli. Krleža ih je na kolenima molio za život žene koju voli!
Ostalo im je još deset dana do polaska voza sa glavne stanice u Beogradu. Dovoljno vremena da otplate svoj dug svijetu kojem nisu pripadali. U gotovo šest i pol godina života van Zagreba najmanje su vremena provodili zajedno u ovom gradu, koji ih nije ni prihvaćao ni odbijao, a još ga se s čežnjom sjećaju onih majskih mjeseci 1929., koje su oboje proveli u hotelu Moskva, za trijumf obje predstave “Gospoda Glembaja”. Prvo je 11. maja odigrana predstava u režiji dr Gavelle, sa glumcima Narodnog pozorišta, a samo nekoliko dana kasnije u Beogradu je gostovala i predstava Krležin šulkolege. Alfonso Verli.
Igrom slučaja, Bela je bila barunica Kasteli u jednoj i drugoj produkciji. Tada, u tom opštem južnoslovenskom periodu, kada je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca sa kraljevom diktaturom doživjela svoj konačni slom, Miroslav Krleža postaje beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Ceo Beograd je došao da im oda počast, pomalo ožalošćen Radićevom smrću, i na trenutak mu se učini da su njih dvojica besmrtni usred ovog opšteg stradanja. Nakon te noći provedene sa Pavlom Bastajićem, odlučio je da se skloni u Beograd pred ovim jadnim nesporazumom sa ljudima koji su ga okruživali, koji podjednako ne razumeju ni revoluciju ni književnost, ali neki od njih odlično razumeju primenu Staljinovih metoda, Krleža je potpuno glupo i iracionalno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekao Aleksandrov proleće.
A ona, Bela, u tim trenucima, sa ženskom neozbiljnošću, uronila je u potpunu anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako ogromna država, a da je Beograd toliko pun svakakvih ljudi, da je moguće da Miroslav Krleža opet bude anoniman, jer, eto, u ovom trenutku mu je baš to trebalo, iako je zadnji put bio anoniman 1912. ili 1913. godine, dok je bio u donjoj antigradskoj drami, da li je bankrotirao na nekoj drami. Hrvatsko narodno kazalište, Josip Bach, odao bi počast svojim mladenačkim komadima njegove važne lektire. I baš tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je htio biti poznat. Nerazumna, potpuno nerazumna životinja je čovjek.
Tih deset dana pre puta je jedino vreme koje će Krleži provesti u Beogradu kao slobodni ljudi. On već ima pedeset četiri, ona pedeset i jedna. U drugoj ljudskoj koži, u drugom vremenu i na drugom mjestu, to je doba kada parovi još imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, počinju debeli romani, sanjaju putovanja u Holivud. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i drhtavi od nagomilanih i nepreživjelih strahova, vođeni samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom koji više nije poznat niti prema kome je usmjeren, Krleža i Bela se pripremaju za put. Pokušavaju da distribuiraju stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili koje im više neće trebati tamo gdje idu. Čak ni od ljudi sa kojima razgovara ne krije da ne želi da se vrati, da odlazi zauvek. On je više puta upozorava da to možda nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Jedan rekao da možemo da idemo. Tita isključivo zove onog.
Ujutro dolaze dva Ličana da odu, zovu se Mane i Dane, kao u nekom vicu. Krleža je Mani poklonio bračni krevet koji su dobili na poklon manje od mjesec dana ranije Olga Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je jako lijep i vjerovatno skup komad namještaja u stilu art nouveau, najljepši na kojem su njih dvoje ikada spavali. Dušeci na njemu, jorgan i jastuci su potpuno novi. Bela misli da je to bila bračna postelja Petrova i Olge i da im to nije htela reći. Mane iz Liče je predratni sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna noga mu je znatno kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Nije mi bilo čudno, a nije ni pristojno pitati zašto drug Krleža želi da se riješi tako lijepog kreveta. Ali ipak je Beli na rastanku rekao: Pa, prijatelju Krleža, da vidim kakav ti je novi krevet, da si mi dao ovaj stari! Nasmijala se, ali mu nije ništa rekla. Nije rekla Mani da odlaze zauvek, misleći da on neće moći da razume.
